Popularna glazba kao kulturna vrednota

Kad me u proljeće 2014. nazvao kolega Miljenko Jelača i predložio suradnju, glas iz slušalice zvučao je poznato. Naime, sadašnji urednik glazbe u Vijencu koncem sedamdesetih bio je glazbeni urednik na Radiju Zagreb, a u tom sporom vremenu bez interneta emisija Po vašem izboru njegovom je zaslugom imala i edukativni, a ne samo zabavni karakter. Ideja o seriji članaka i kolumni u kojima bi se izvođači, albumi i fenomeni s područja popularne glazbe osvijetlili iz drukčijeg, nešto temeljitijeg, esejističkoga kuta odmah se učinila zanimljivom, premda se načelni dogovor pretvorio u suradnju tek nakon smrti Joea Cockera: popularnoga šefildskog soul-pjevača u vječnost je (u siječnju 2015) valjalo ispratiti novinskim osvrtom koliko-toliko dostojnim njegove reputacije.

Odvajajući dobro od osrednjeg ili lošeg, popularnu glazbu i njezine manifestacije posve je moguće – i potrebno – osluškivati kao ravnopravni, a ne rubni dio globalnoga kulturnog krajolika. U vremenu kad Dylan postaje književni nobelovac, kad se artefakti vezani uz karijeru Davida Bowieja izlažu u uglednom londonskom Muzeju Viktorija i Alberta (a oni Rolling Stonesa u Galeriji Saatchi) i kad brojni drugi pop/rock/blues/soul umjetnici u većini zemalja dobivaju vrijedna neglazbena kulturna odličja, stare rasprave o visokoj i niskoj umjetnosti doista postaju izlišne.

Serija kolumni odnedavno objedinjenih naslovom Pop scriptum polazi od teze o pop-glazbi kao vitalnom fenomenu čija se estetska, individualna, društvena i komercijalna obilježja nerazmrsivo prepleću u jedinstvenom umjetničko-tržišnom „paketu“. Kako je moguće da razmjerno jednostavna umjetnička forma pobuđuje najkompleksnije emocije? Kako se formiraju naši ukusi i zašto je glazba tako bitna pri definiranju našeg identiteta? Kako to da jedan jedini ponavljajući akord pjesme Chain of Fools Arethe Franklin, jedna jedina (ali dobro pogođena) saksofonska nota u Ferryjevoj Let’s Stick Together, ili jedan sjetan potez gudačkog kvarteta u McCartneyjevoj Yesterday, mogu proizvesti tako masovan, kontinuirani učinak? 

Dakako, pop-glazba nije samo jednostavna. Ona zna biti i svirački zahtjevna, katkad je kompleksna i ambiciozna, banalna ili isprazna; ona je uvijek bljesak trenutka, ali i trajna nit koja se više od pola stoljeća provlači kroz našu dinamičnu, kaotičnu svakodnevicu. Glazbena rubrika u Vijencu jedno je od rijetkih preostalih mjesta na kojemu i ona dobiva tretman kakav je, unatoč svim nesavršenostima, odavno zaslužila.